Vadim telefon i vidim da je ostalo još desetak minuta do početka maratona. Proveravam da li me je aplikacija za trčanje dobro locirala, kad bacim pogled ka zaštitnoj ogradi i vidim Jasminu koja mi maše. Prilazim joj još jednom, iako smo se nekoliko minuta ranije pozdravili, poljubimo se, a jedan nasmejani Holanđanin iz publike govori mi nešto na svom jeziku. Kada mu kažem da ga ne razumem, on se momentalno prebacuje na engleski i kaže da to može da mi bude distrakcija pred trku. „Naprotiv, motivacija. Ako ne stignem na cilj za četiri i po sata, neće me čekati, pa moram da požurim“, govorim mu i smejemo se dok mi i on želi sreću na trci.
Nastavljam da hodam ka startu zajedno sa ostalim trkačima, četvrti talas je definitivno započeo svoju trku i mi smo sledeći na redu. Veći maratoni, da bi izbegli nepotrebne gužve na startu, podele trkače u nekoliko kategorija u zavisnosti od njihovog očekivanog rezultata. Na prijavi sam napisao da mislim da ću trčati oko pet sati, što me je smestilo u najsporiju, petu kategoriju. Na svakih deset minuta svoju trku započinje po jedan talas, da bi onda onaj naredni došao do startne pozicije i čekao svoj znak za početak. Iščekivanje starta na većim maratonima zato se svodi na dugo stajanje, koje je ispresecano laganom šetnjom. Šetnjom koja samo pojačava osećaj euforije pred trku, uzbuđenost, napetost i brigu da li će sve proći kako treba.
Nervoza pred početak kod mnogih trkača utiče na bešiku, zbog čega je pre svakog maratona gužva ispred montažnih toaleta. Holanđani, praktični kakvi jesu, smislili su da i ovaj problem umanje, tako da na startu, pored standardnih mobilnih toaleta kakve možete i u Srbiji videti na muzičkim festivalima i sportskim događajima, imaju i pokretne pisoare na otvorenom. Četvoro muškraraca mogu istovremeno da vrše nuždu, svojim telima oforme krug i prolaznici im vide samo leđa. Iako se ništa konkretno ne vidi, nije baš najprijatniji prizor i ne znam šta o tome misle maratonke koje stoje na dva-tri metra odatle. Mada, deluju da ih ne primaćuju. Moja Jasmina, kojoj je prvi put da vidi ovakav izum, nije krila iznenađenje i smejala se kad mi ga je nekoliko minuta ranije pokazala. Maratoni u inostranstvu jesu i prilika da se upozna drugi mentalitet i drugačija kultura, tako da mi asocijacija na Holandiju ubuduće neće biti samo lale, vetrenjače i drvene klompe, već i muškaraci koji zajedno mokre u krugu. Tokom nekih narednih trka otkriću da ovo nije odlika samo holandskih maratona.
Start je malo pre Erazmus mosta, koji se već sada fino se vidi u daljini. Deluje impozantno, pogotovu što je načičkan brojnom publikom. U pitanju je jedan od simbola Roterdama, most koji vizuelno deluje kao mlađi brat Mosta na Adi, iako je petnaestak godina stariji, pa je uz mešavinu svih malopre nabrojanih osećaja, prisutna i neka dodatna toplina jer me podseća na Beograd.
Sve vreme se sa velikih zvučnika glasno čuje muzika, u pitanju su neki prilično bezlični instrumentali, koji zvuče skoro pa ambijentalno. Nije u pitanju muzika koja će da dodatno obodri trkače. Nekoliko meseci ranije u Beču pustili su pred trku „The Final Countdown“ i mislio sam da će mi srce eksplodirati kad sam u takvoj predmaratonskoj euforiji čuo tu dobro poznatu melodiju. U prvi mah mi deluje da je roterdamski izbor muzike pogrešan, ali ubrzo shvatam da možda i nije loše malo spustiti tenziju. Najveći problem maratonaca, pogotovu maratonaca početnika, jeste kako u prvom kilometru iskontrolisati svoje telo i ne dozvoliti nogama da polete, nošene drugim trkačima i publikom koja tapše i viče. Kad krene trka, kada se pređu prvi metri maratona, svako poveruje da je bolji nego što jeste i potrebna je velika samokontrola u situaciji kad se euforija oseća u vazduhu, reći sebi „samo polako, nigde ti ne žuriš, tek si počeo“.
Osluškivanje tela
Dat je znak za početak naše trke i neko vreme hodam sa masom trkača ka startnoj liniji. Nedugo zatim, hod postaje ubrzan, još uvek nismo počeli da trčimo jer nema dovoljno mesta, a kad vidim da je start nekih dvadesetak metara od mene i da se masa proređuje, aktiviram aplikaciju i krećem da trčim. Prelazimo preko Erazmus mosta, publika je sa obe strane i divan je osećaj nalaziti se između mase ljudi koji vas bodre. Razmišljam da je šteta što Jasmina nije na tom mestu, iako ne bismo mogli da se pozdravimo kao malopre, sigurno bi joj bio lepši osećaj da sa prelepog mosta posmatra trkače. Ako ikad ponovo budem trčao Roterdamski maraton, definitivno ću joj reći da tu zaume mesto.
Prvi kilometri maratona su kao neko produženo zagrevanje, osluškivanje svog tela. Kao kad u prvim rundama bokseri opipavaju svog protivnika, bez nepromišljenih napada. I maraton je sličan boksu, telo jeste saveznik, ali i ljuti protivnik, koji u svakom trenutku može da nam zada udarac, baci nas u nokaut, u gorem slučaju i u sam nokdaun. Zato sam na početku uvek oprezan, osluškujem da li je sve u redu, da li mi neki mišić zapinje, da li neki zglob nagoveštava bol, kakvo je stanje sa plućima, pulsom, tetivama. Za sada sve dobro deluje i dok trčim prve kilometre razmišljam kako je mi je ideja da do 30, ili još bolje, do 32 kilometra stignem sa što manje oštećenja. Nakon toga sledi borba na sve ili ništa i tu više nema nikakvih kalkulacija, ali važno je u tu završnu borbu upustiti se sa što manje rana.
Nedugo nakon mosta sa desne strane vidi se jedna poveća džamija, a ubrzo zatim se sa iste strane nalazi stadion Fejnorda. Razmišljam da izvadim mobilni i uslikam jedan selfi sa stadionom u pozadini. Uvek mi je zanimljivo kad u inostranstvu vidim stadion nekog kluba za koji znam skoro ceo svoj život i dok trčim dvoumim se da li da ovekovečim taj trenutak, ali ipak odustajem od slikanja. Već sam načinio par snimaka na Erazmus mostu, pa ne želim ponovo da vadim telefon. Na kraju krajeva, ne moramo svaki prizor ovekovečiti snimkom, treba nekad verovati i svom sećanju.
Prešao sam pet kilometara i razmišljam kako mi je proletelo i da je za sada sve u redu. Onda shvatam da treba da pretrčim još nešto više od osam puta toliko, pa mi samim tim malopređašnji utisak ne govori puno. Na manje od sto metara od mene su pejseri sa vremenom 4:30 i trčim njihovim tempom. U prvi mah sam želeo da pratim pejsere od 4:40, a onda sam promenio odluku i odlučio da probam da 20 ili 30 kilometara trčim iza ovih bržih, a da onda, kad bude počelo da mi ponestaje snage, usporim i da me u nekom trenutku prestigne pejser od 4:40. Dotadašnji rekord mi je bio 4:57 u Ljubljani pola godine ranije i moja prognoza je bila da bih u Roterdamu, ako me telo posluži, trebalo da budem bolji. Neko realno vreme na koje bih se kladio pre trke bilo bi 4:45, svakako bih bio zadovoljan svim ispod 4:50, a potajno sam se nadao da ću istrčati 4:40. Zbog svega ovoga sam se opredelio da trčim iza malo bržeg pejsera. Da sam od starta išao pored onog sa vremenom 4:40, pomisao da u nekom trenutku nemam snage da ga pratim i da on odlazi daleko od mene, delovala mi je kao simbolična predstava cilja koji beži od mene, a to je poslednja stvar koju želite u trenucima kada telo odbija da vas sluša.
Žurke pored puta
Jedna od prvih stvari koje se primete na Roterdamskom maratonu je, pored velikog broja trčaka, prisustvo značajnog broja muzičara. Ne prođe ni dva kilometra da ne čujete neku novu muzičku izvedbu, najrazličitijih žarova i postavki. Bude tu svakojakih bendova, bubnjara, orkestara, horova, DJ-eva. Mnogi ovi izvođači su amateri, ali eventualnu muzičku limitiranost nadoknađuju velikim entuzijazmom i lepo je gledati koliko uživaju u onome što rade. Barem u prvoj polovini maratona, posle dvadesetog, a pogotovu tridesetog kilometra, poslednja stvar koja vam je u glavi je obraćanje posebne pažnje na muzičare pored staze.
Muzika je šarolika, od energičnih bubnjara koji me podsećaju na stil pokojnog Dragoljuba Đuričića, do orkestara čije melodije pre deluju kao soudtrack neke sahrane nego trke. Možda je to i subliminalna poruka – bori se koliko god možeš, ali budi svestan svog limita. Pomeraj granicu, ali nemoj da ugroziš svoje zdravlje. Mašem nekima od njih ili podižem palac, neko se osmehne, ali većina je toliko posvećena u svojoj muzici da ne dozvoljavaju da ih bilo šta ometa. Dodatno mi je zanimljivo što mnogi članovi orkestara i horova čine ljudi u sedmoj, neki čak i u osmoj deceniji.
Na nekom desetom kilometru, odmah iza krivine, čujem neki hor i dok mu se približavam, shvatim da je u pitanju ženski hor od nekih dvadesetak članica, različitih godina, ima tu devojaka od 20-30 godina ali i nekih članica koje mogu da im budu majke. Hor zdušno peva, uz neku svedenu koreografiju, “Living on a prayer” Bon Jovija. Preko puta njih je dvadesetak ljudi u publici i svi oni su oduševljeni pesmom, pa i sami daju svoj doprinos pevanjem čuvenog refrena. Smejem se dok prolazim, mašem horu, pesma me vraća u period kad sam imao nekih 11-12 godina i kad sam slušao ovaj bend i osećam neku toplinu oko srca dok oko mene odzvanja “wooohooo liiiving on a prayer”. Nesvesno verovatno malo i pojačavam tempo.
Nismo više u širem centru grada, trčimo pored stambenih četvrti i to mi je idealna prilika da vidim neke delove grada koje ne bih obišao tokom klasičnog turističkog boravka. Neko vreme trčimo pored većih zgrada sa leve strane, ispred kojih je brojna publika, dok je sa desne strane predivan park sa jezerom. Nedugo zatim, staza za trčanje se vidno sužava i uopšte više nemam osećaj da trčim po nekoj metropoli, već je pre utisak da smo u nekom simpatičnom seocetu. Uz stazu je kanal. Poput svih vodenih površina u Roterdamu, u njemu nema nijedne flaše, kese, omota, čepova i svega ostalog što krasi naše vode, priroda je divna, trava podšišana, a sa desne strane na nekih tridesetak metara preko puta vide se lepe porodične kuće.
Do nas dopire muzika, nešto što podseća na strane dance hitove devedesetih i ubrzo vidim da su ispred jedne kuće stanari izbacili ogroman zvučnik. Tri bračna para stoje ispred kuće, piju pivo ili šta već, đuskaju uz muziku koja ih verovatno podseća na njihovu mladost i mašu trkačima. Inače, u Roterdamu sam u više navrata trčao pored publike koja bi ispred svojih kuća iznela ozvučenje i priredila mini-žurku uz maratonsku trasu. Lepo je bilo posvedočiti toj opuštenosti i spontanosti u stvaranju prave karnevalnske atmosfere. Publika nije na ulicama samo da bi bodrila trkače, oni su tu da bi se proveli i zabavili, da bi izvukli maksimum iz dana koji se toliko razlikuje od ostalih, a njihovo raspoloženje se samim tim preliva i na maratonce. Nekoliko kilometera kasnije video sam nekih šestoro-sedmoro ljudi u dvadesetim koji stoje na povećem balkonu na prvom spratu i đuskaju uz elektroniku koja gruva sa njihovog zvučnika, mašu trčakima i podižu thumbsup. Sve ovo se dešava negde u 11 ili 12 časova, ali jasno je da kod njih žurka uveliko traje.
Približavam se 20. kilometru i još uvek se sjajno osećam, čak me malo iznenađuje što imam osećaj da sam pun snage. Deluje mi da bih još satima mogao ovako i to je trenutak kad ti deluje nemoguća pomisao da ćeš uskoro osetiti umor, bol, želju za odustajanjem. Trčiš pun snage i veruješ da ništa ne može da te zaustavi, da imaš potpunu kontrolu nad telom i da ono ovako mehanički može da ponavlja pokrete još satima, danima. Udah, leva, desna, leva, izdah, desna, leva, udah, desna, leva, desna… ti si van Dam iz Univerzalnog vojnika, robot koji melje metar po metar, i ta snaga i samopouzdanje na 10, 15 ili 20 kilometru jedan je od najlepših osećaja tokom maratona, jer postoji li nešto lepše nego poverovati da je sve moguće?
U drugoj sam polovini trke, što mi uvek znači, jer ako telo krene polako da posustaje, mogu da se bodrim da sam više od pola već prešao, da je najteže iza mene. Što je naravno laž, svaki maratonac zna da je najteže posle 33. kilometra, ali nekad prija uteha čak i kad znamo da je lažna. Ponovo dolazimo do Erazmus mosta, ovog puta iz drugog smera. On obeležava i povratak u centar, što se vidi i po većem broju gledalaca uz stazu.
Kod Roterdamskog maratona posebno je dobro što trkači ispod rednog broja imaju odštampana i svoja imena. Font je velik, pa publika to jasno može da pročita, što obilato i koristi. Roterdamska publika nije škrta na bodrenju, naprotiv, iako mi je ovo tek četvrti maraton, mogu da garantujem da u Evropi ne postoji mnogo zahvalnijih gradova za trčanje. Podrška nije kurtoazna, nije tek poneki aplauz ili osmeh, na momente imate utisak da su oni vaši vatreni navijači koji su došli tu samo zbog vas i da se nadaju vašem uspehu više od vas samih. Sve ovo pojačava i činjenica da vam vide ime, pa je bodrenje personalizovano, u mom slučaju to je uglavnom zvučalo “Gou Markou!”. Na Erazmus mostu je prava karnevalska atmosfera i vreme je idealno, pogotovu za april u Holandiji, i ono ide na ruku trkačima i publici. Otprilike je 12 stepeni, dan je sunčan i kada niste u hladu deluje da je znatno toplije nego što temperatura pokazuje, ali istovremeno nije previše sparno, tu je i prijatan vetar da vas povremeno rashladi. Ako bih imao moć da biram vreme za svaki naredni maraton, verovatno bih se opredelio za ovakvo.
Čuda se ipak dešavaju
Na mostu sa nekoliko zvučnika trešti muzika, ovog puta su to neki house hitovi, ljudi plešu i osećate u stomaku ritam i basove, što za razliku od starta kad je dobro došlo malo spuštanje tenzije, sad itekako prija i daje vam dodatnu snagu. Gledam publiku, pomislim da bi Jasmina možda mogla tu da bude i ponovo razmišljam kako mi je krivo ako ne doživi maratonsku atmosferu sa tog mesta. Svestan sam da skoro i da ne postoji šansa da ću je videti, rekla mi je da tokom mog trčanja planira da popije kafu sa jednom poznanicom iz Holandije koju je prethodno znala samo sa Instagrama.
Ipak, maraton ne bi bio to što jeste da se na njemu ne dešavaju nemoguće stvari, pa tako, nekoliko minuta kasnije, među nekoliko desetina ljudi uz stazu vidim Jasminu koja mi maše i viče “Maki”. Ne mogu da verujem da je tu i da smo se videli, ushićena je i momentalno trčim ka njoj. Želim da zastanem da joj kažem nešto, ali istovremeno znam da to ne treba da radim, ne smem da stajem, tako da joj se samo osmehem, na kratko se poljubimo i nastavim da trčim dalje. Susret nije trajao duže od pet sekundi, ali pet sekundi koji daju snagu u narednim kilometrima. Kakvi gelovi, čokoladice, banane i slične stvari, ništa na maratonu ne daje veću snagu nego videti voljenu osobu. Pogotovu ako je susret neočekivan.
Srećan što sam je video, razmišljam kolika je carica ispala što je ko zna koliko dugo stajala tu i što je strpljivo među tolikim maratoncima čekala da vidi mene, što nije lako, jer je zbog velikog broja učesnika čak i na 26. kilometru gužva na stazi. Sad, kad me je videla i kada je posvedočila da delujem dobro, moram da nastavim istim tempom. Za razliku od mog prvog maratona u Novom Sadu, kad me je videla na 30. kilometru i kasnije rekla da sam bukvalno delovao modro koliko sam bio bled. Ovo su već neki trenuci kada počinjem da verujem da ne samo što ću možda oboriti lični rekord, nego ću možda uspeti da po prvi put tokom čitave staze trčim. Na prethodna tri maratona sam šetao po jedan-dva kilometra u Novom Sadu i Ljubljani, odnosno neka četiri u Beču gde je, u moju odbranu, bilo 26 stepeni.
Nekoliko kilometara kasnije noge postaju teže, kao i celo telo, i pitam se šta se desilo sa onim čovekom koji je pre samo pola sata imao osećaj da nikad neće morati da stane. Pijem vodu, jedem čokoladicu, pokušavam da se oporavim, ali svakim korakom imam sve veću želju da malo zastanem, da hodam makar malo. Odbacujem ideju jer znam da ono što u teoriji deluje kao hodanje od 200-300 metara, u praksi bude barem dva-tri puta duže, a što duže hodam tokom maratona, sve sam mrzovoljniji da posle nastavim da trčim. Uveravam sebe da je ovo samo trenutna kriza, na maratonu se telo diže i tone, iako protivno logici, umor na dvadesetpetom kilometru može da prođe na dvadesedsedmom.
I tu dolazi do ključne uloge publike. Ona ne samo da je tu, ne samo da je bučna i razdragana, već u delovima trke kroz centar grada u pojedinim ulicama maratonci trče jedan po jedan i skoro da se probijaju kroz masu. Na momente imam utisak ako bih raširio ruke da bih dlanovima kačio ljude sa obe strane staze, toliko su blizu. I buka je nestvarna, ako sam već poredio trčanje sa boksom, ovo je najsličnije prizoru kad bokseri ulaze u dvoranu, idu ka ringu, a masa ih sa obe strane bodri. Gledam se sa publikom lice u lice, deru mi se u facu, stežu pesnicu dok viču “Gou Markou” i ja osećam kako me podižu, gledam levo, gledam desno i sa skoro svim ti ljudima se gledam oči u oči, i u njihovim pogledima vidim pasiju.
Dok vrište i izgovaraju moje ime znam kao im je, to je sigurno sličan osećaj kao kad sam na Zvezdinoj utakmici i kad zajedno sa punim stadionom skandiram “svi u napad, ajmo ajde”. Uloge su sada obrnute, ja sam taj fudbaler koga bodre i neću izneveriti sve ove ljude, jebeš bol, bol ne postoji, barem ne pred svim ovim ljudima, mogu da usporim kad zađem u neku sporednu ulicu sa manje ljudi, ali ovde, na sred ringa, na sred Marakane, ja sam onaj koji ide u napad, i ne samo da nastavljam da trčim, već imam osećaj da ubrzavam. Ježim se dok gledam sve te ljude, želim svakog da zagrlim, oni su moja snaga, podižu me, nose, oni su moj doping.
Kad smo kod publike, nisu tu samo da vas bodre, tu su i da vam pomognu. Na nekoliko mesta video sam ljude koji nude maratonce gumenim bombonama, bilo je onih sa flašama vode, a na više mesta sam video, nezavisno od zvaničnih punktova za okrepu, prolaznike kako stoje sa nekoliko banana i nude maratonce. Dok sam se približavao jednom, shvatio da bi mi prijalo da uzmem nekoliko zalogaja ovog voća i kad sam ispružio ruku, video sam da je muškarac mojih godina, slične visine, ćelav, sa riđkastom bradom. I kao da nije bilo dovoljno da uzmem bananu od holandske verzije sebe, pored njega je stajala ćerkica od nekih šest-sedam godina, plavičaste kose, koja me je užasno podsetila na moju stariju ćerku. Da mi se ovo desilo pred kraj možda bih pomislio da haluciniram, nakon trke ne bih bio siguran da li sam sve ovo umislio ili makar dodatno pojačao, ali kako je bilo negde oko sredine maratona, odgovorno tvrdim da u Holandiji postoje Sarin i moj dvojnik. I ne samo da postoje, nego su mi i pomogli.
Kilometri prolaze, krize dođu i prođu, i kako raste brojka 34, pa 35, pored svog bola i umora, osećam i olakšanje jer znam da sam tu, blizu cilja. Bodrim se da sam uspeo i da ću, čak i da od sada krenem da hodam do cilja, završiti maraton u predviđenom vremenu. Ovo je, doduše, pre bodrenje za prvi ili drugi maraton, kod četvrtog više nije cilj samo preživeti i završiti, ali imam utehu negde u glavi, tu je ako zatreba. Kako prelazim metar po metar, jasno mi je da ovaj maraton neću samo završiti, već i da ću imati vreme znatno bolje od prethodna tri. Dobra stvar kod staze u Roterdamu je što je potpuno ravna, što u kombinaciji sa sjajnim vremenskim uslovima koje sam tog dana imao i divnom publikom, čini maratonsko sveto trojstvo da rezultat bude dobar. Roterdam je tog dana učinio sve što je do njega. Ostaje samo da ja uradim svoj deo posla.
Dok trčim pokušavam da izračunam, gledam koliko još imam do kraja, kojom brzinom oprilike trčim kilometar, pa se trudim da tu brojku dodam na dosadašnje vreme. Matematika mi nije jača strana ni kada sedim u sobi sa papirom i olovkom ispred sebe, kamoli kad trčim četiri sata, ali neka računica koja mi je u glavi zvuči zastrašujuće dobro. A još je bolji osećaj kada sam, ni sam ne znam kako, uspeo da previdim jedan kilometar koji sam prešao, pa sam u situaciji kada sam očekivao da ću videti tablu sa brojem 38, ugledao broj 39. Ozario sam se, koliko sam naravno mogao s obzirom na umor, ali osećaj je bio divan, kao neka simpatična prevara, kao da me je neko častio jednim kilometrom.
Taj divan osećaj kad kilometri konačno počnu brojem 4
Ubrzo stižem do table sa brojem 41, ponosan kada shvatam da sam sve vreme trčao i da ću trčati do prolaska kroz cilj. Ništa više ne može da me zaustavi. Čak i nemam utisak da mi je sada nešto slabiji tempo, deluje mi da sam u svom ritmu i koliko god je teško i koliko god poslednji kilometar često trajao duže nego neki prethodni, ovom puta nemam taj osećaj, već pre razmišljam kako sam tu, kako je cilj skoro pa iza ćoška i evo je, tu je tabla sa brojem 42! Imam još 195 metara, u centru smo grada, ogromna je gužva i buka, a kad u daljini vidim cilj, shvatam da je sa moje desne strane očekivana gužva uz stazu, ali ono što nisam očekivao je da se sa leve strane nalaze tribine. I to prilično ozbiljne tribine od sigurno sedam-osam, možda čak i deset redova, koje su, što bi rekli sportski komentatori, ispunjene do poslednjeg mesta.
Malo se razočaram, koliko god je lep osećaj završiti maraton pred toliko ljudi, volim kad na cilju ugledam Jasminu, kad vidim njenu euforiju, ali ovde shvatam da nema šanse da ću uspeti da je vidim, iako se trudim, pa dok trčim poslednjih nekoliko desetina metara, gledam levo i desno, ali skoro je nemoguće ugledati poznato lice među tolikim ljudima. Muzika trešti, čuje se voditelj, ali nije recimo osećaj kao u Ljubljani, gde opet manje trkača prolazi, pa voditelj na nekih pedesetak metara od cilja pročita ime i prezime svakog trkača, što ti da dodatnu snagu. Ali dobro, ako me je publika bodrila duž cele staze, bahato bi bilo da zameram što sa zvučnika nisam čuo svoje ime.
I to je to, cilj je na dvadesetak metara od mene i podižem ruke dok mu se približavam. Možda, gledano sa strane, ovo može delovati kao poziranje, ali teško je nekome ko nije istrčao maraton opisati kakav je osećaj u sred tog umora, u momentima kad ni samom tebi nije jasno kako si izdržao, shvatiti da si uspeo, da je pred tobom tvoja pobeda, prolazak kroz tvoju Trijumfalnu kapiju. Prolazim kroz cilj i momentalno prestajem da trčim i krećem da hodam, a dok mi devojka stavlja medalju, što svakom maratonu daje neku posebnu draž, jer postoji li neko ko kao klinac nije maštao da će jednog dana biti olimpijski šampion sa medaljom oko vrata, vadim iz džepa mobilni i vidim da mi je vreme 4:33, iliti 24 minuta brže od mog ličnog rekorda!
Sedim na trotoaru, svestan da što duže budem sedeo, teže ću moći da ustanem i hodam, ali ne mogu da odolim, toliko prija sedeti dok ti celo telo pulsira. Gledam maratonce koji prolaze kroz cilj. Posmatram koliko su različiti, različitih godina, konstititucija, rasa, neki deluju presrećno, neki premoreno, svako je priča za sebe, svako na svoj način preživljava, kako samu trku, tako i prolazak kroz cilj. Ali uprkos svim razlikama, u tom trenutku svi smo isti, svi smo uspeli da pobedimo sebe i to je ono što nas spaja, to je ono vezivno tkivo svih nas koji se gledamo u cilju i diskretno klimamo glavom jedan drugom kad nam se pogledi susretnu.
Uspevam nekako da ustanem, malo šetam, zaštitna ograda je dugačka, ne nazire joj se kraj i pitam se koliko ću uopšte morati još da hodam ne bi li došao među publiku. I tada je konačno ugledam. Jasmina mi maše, prilazim joj i poljubimo se kroz ogradu, kao u filmovima kada se poljube partneri od kojih je jedan iza rešetaka. Kaže mi da me je gledala kako prolazim kroz cilj i snimila me je, bila je na tribinama i vikala me je, ali je i njoj bilo jasno da je nemoguće da ću je čuti uz toliku muziku i buku. Nekoliko minuta kasnije sedim pored nje na nekoj žardinjeri, jedem bananu i pijem vodu, dok mi ona masira noge. Govorim joj da ne mora da se muči, noge me bole i boleće me još neko vreme masirala me ona ili ne, ali želi da mi pomogne koliko god da može. Pričam joj koliko mi je značilo kad sam je video tokom trke, kako mi je dala dodatnu snagu u tim trenucima. Smeje se i kaže da je bila presrećna kad me je ugladala. Ima tu iza ćoška jedna jako lepa ulica sa simpatičnim kafićima, pita me nešto kasnije, hoćeš malo da prošetamo. Kažem da hoću. Znam da će lagano hodanje prijati mojim nogama, a tu smo samo još jedan dan i želim da još malo upoznam grad. Ali imam samo jednu želju, kažem joj. Da sve vreme šetam sa medaljom oko vrata.